Roman i Bere volontiraju ovdje već mjesec i pol dana. Još su tu par dana, što je ispalo vrlo zgodno za nas. Par dana je sasvim dovoljno da nam stignu pokazati sve što trebamo znati. Jedan dio posla je vođenje rezervacija, check in i out gostiju. Spominje se i oslikavanje i farbanje zidova, iako to još nije došlo na red. Za sada smo se već ušemili u posao na recepciji. Bartul im radi jednu automatiziranu excel tablicu u kojoj će moći puno efikasnije voditi posao, jer koliko možemo primjetiti da sada se ne zna ‘tko tu pije, a tko plaća’. Iako u konačnici, pretpostavljam, sve funcionira, možda će im dobro doći Bartulov doprinos koji će sve te zbrkane rukopise na papiru ujediniti u jednu excel tablicu. Read more...

Jedna od opcija je bio eko hostel Zopilote, poznat po tome da uvijek traže volontere. No, nakon što smo čuli da se nalazi duboko u dzungli na 200tinjak metara višoj nadmorskoj visini od glavne ceste i do njega vodi samo strmi pješački put, shvatili smo da je nemoguće doći do tamo biciklama. Odlučili smo prvo provjeriti drugi hostel, Lazy Crab, niti 3 kilometra dalje od Zopilotea. Na recepciji nam je simpatični francuz Roman odmah rekao da vjeruje da neće biti problema, no da moramo pričekati večer kad svi odgovorni budu tu. Šareno mjesto, puno dobrih murala, crteža, inspirativnih poruka... Read more...

U hostelu Papagayo odlučili smo provesti jedan dan tražeći opcije za dalje. Prvenstveni razlog dolaska ovdje je bio pronalazak lokacije gdje bi ostali na duže vrijeme i usput volontirali. Na taj način smo planirali sačuvati nešto novca, bar onoga kojeg bi inače potrošili na smještaj. Na Ometepeu se nudi nekoliko opcija. Nakon mozganja i kRead more...

Valovita vožnja je trajala sat vremena. Za one koji pate od morske bolesti, sigurno nije bilo ugodno. Ja sam odspavala četvrtinu puta. Pogled na dvovulkanski otok je bio sve fascinantniji što smo se više približavali... U trenutku kad smo stigli u Moyogalpu, već smo bili pošteno ogladnili. Sjeli smo u prvi restoran napuniti stomake. Cijeli Read more...

Ometepe je napokon došao na red! Vozimo se istom rutom do Rivasa kojom smo i došli, jer je druga varijanta bio makadam, a nismo željeli ponoviti dramu sa blatom. Što je asfalt, sigurno je. U trajektnoj luci nas je dočekala još jedna birokratska drama gdje smo još jednom uvjerili da je Nikaragva veća birokratska država od Hrvatske. Na ulazu u samu luku, morali smo platiti ulaznicu za nas i za bicikle. Prođemo prvu portu i na sljedećem šalteru kupimo trajektne karte za nas dvoje. Mislimo, to je to i krenemo prema brodu. Na sljedećim vratima žena nas dočekuje traži karte i nakon sekunde odmah primijeti da nemamo trajektne karte za bicikle. Vratimo se nazad na treći šalter i kupimo konačno i njih. Read more...