Planirali smo ostati jednu noć, no Silasovu ponudu da ostanemo jedan dan, nismo mogli odbiti. To jutro smo malo duže spavali, što je bio znak da nam tijelo treba odmara. Bartul je cijelo jutro mijenjao ulje Rohlofa, pa je ozračivao svoje kočnice. Moja nas je guma dočekala bez zraka to jutro. Bartul je bio sretan da bar nije opet njegova. Nakon njegovih nekoliko puknutih žbica u Europi i jedne u Centralnoj Americi, sad je došao red na mene. Jedna žbica pukla jučer na cesti. Trebao nam je samo alat za skidanje kazete, no u biciklističkom dućanu u Quetzaltepequeu ga nisu imali. Čudno, ali i nije, pošto ljudi ovdje rađe voze motore, nego bicikle. Jasno je i zašto, uz ovakve strme uspone svugdje okolo. Read more...

Za dobro jutro smo dobili još jednom polegnutu gumu. Treća u dva dana! Već je pomalo tragikomično. Nismo se dali uznemiriti, buvel je zakrpan i krenuli smo dalje. Sa mnogo penjanja, sve oko nas je postajalo pitomije i ljepše. Gledamo Honduras sa lijeve strane, nije daleko, eno ga iza brda. Još se uvijek mislimo gdje ćemo dalje. Honduras ili El Salvador, od dva zla koje odabrati? Sinoć smo malo popričali sa vlasnicima hotela pa su nam rekli kako je u El Salvadoru trenutno malo bolja situacija od Hondurasa. Izabran je novi predsjednik kojem je glavni cilj smanjiti tenzije među dvije najveće bande koje su izvor najvećeg broja ubojstava i kriminala i istodobno uljepšati svjetsku sliku El Salvadora koja nije nitimalo lijepa. Treba se kloniti glavnih i velikih gradova i raspitivati se svakodnevno za mjesta koja ćemo posjetiti taj ili sljedeći dan. Vjerujemo da neće biti problema što god da odlučimo. Read more...

I dalje smo na CA9 cesti. Jedan dio ceste je friško obnovljen, pa smo na toj dionici mogli malo odahnuti. Nije dugo trajalo, već nakon Gualana se nastavila stara cesta. Bartulova se guma i drugi put probušila. Pred Rio Hondo nas je dočekala kilometarska kolona automobila zbog radova na cesti. Srećom, mi smo dovoljno mali da možemo proći sa strane, pa smo kolonu relativno brzo prošli. Stanovnici iz okolnih sela se šetaju od auta do auta i prodaju svoje domaće proizvode i boce vode vozačima. Neki su vozači već pomalo nervozni, mnogi su se pomirili sa situacijom, sjede sa strane i odmaraju u hladu. Read more...

Napustili smo Rio Dulce, bez da smo vidjeli Castillo de San Felipe de Lara. Prije dva dana, kad smo tek stigli, imali smo namjeru otići, no cijena ulaznice nas je malo odbila. Možda bismo i platili da smo mogli ući sa biciklama. Bile su dvije opcije : ostaviti ih samo tako na cesti ili platiti čudnim likovima da ih čuvaju. Nijedna nije ušla u obzir. Read more...

Ponovno dan proveden za ekranom. Puno je toga bilo u zaostatku. Bartul riješava svoja redovna i nova održavanja aplikacija. Maplando također polako napreduje (dosta se toga odvija u pozadini). Za one tko još nije primijetio: klik na naše ime MilkaFranko u gornjem lijevom kutu odvest će vas u naš profil koji sad već ima mnogo podataka o ovom i prijašnjim putovanjima, kratke opise svakoga od nas, naši linkovi i brojevi računa na koji se mogu uplatiti dragovoljni doprinosi našoj stranici. Read more...

Sinoć smo prespavali u vjerskom prihvatilištu za imigrante. Bili smo sami, tako da je spavaonica bila prazna. Mi smo ipak odlučili kampirati na terasi, jer je u sobi bilo jako zagušljivo i vruće. Ali, zato smo imali sanitarije samo za nas. Od rano ujutro, prije nego je sunce izašlo, pjietlovi u dvorištu su se počeli dobacivati krikovima, i igrali igru “tko će biti glasniji”! Onda su se uključili i pjetlovi iz susjednih dvorišta, tako je cijelo selo orilo već u tri sata ujutro. Read more...

Annie je odlučila ići sa nama, odraditi jedan jutarnji trening od 30ak kilometara i na taj način nas lijepo ispratiti. Pijemo mi tako našu zadnju kavicu u mirnom lijepom restoranu iznad San Luisa, kad odjednom nalavi horda ljudi iz autobusa. Organizirano turističko putovanje umirovljenika iz Austrije. Vidjeli su naše bicikle, i onda su krenula pitanja: Odakle ste? Di idete? Kako? Zašto? Annie je na njemačkom odgovorala, mi smo na engleskom pokušali objasniti, no većina je ipak slušala Annie. U jednom se trenu pojavila žena koja je pričala hrvatski. Riječanka, umirovljena medicinska sestra koja cijeli život živi u Austriji. Oduševljena našim planom, ispričala nam je sve o svojim putovanjima, dala nam svoje kontakte. Zapričala se ona s nama, nije ni primjetila da su joj suputnici umalo otišli dalje bez nje. Read more...

Eric i Leni su nam pripremili pravu avanturu. Srećom, brdašce je bilo tek stotinjak metara visoko pa pentranje po stijenama među gustim granjem nije dugo potrajalo. Pogled od gore je zbilja bio lijep. Bartul je odlučio čekati pored bicikli, jer se nije osjećao lagodno ostaviti ih same. Obavili smo kupnju namirnica za večeru koju će Bartul pripremati i natrag doma. Usput smo posjetili Anninog prijatelja koji nam je pokazao svoj vrt pun egzotičnih voćki i stablo čokolade. Read more...

U Guatemali nema mnogo registriranih warmshowera. Annie, podrijetlom iz Njemačke, je jedna od njih nekolicine. Aktivna je biciklistica i bila je sudionik mnogobrojnih crosscountry utrka. Iako nikad nije putovala biciklom na duže staze, shodno s time nikad nije bila nečiji warmshower gost, kao domaćin ispunjava te praznine. Obožava razmjenu iskustava i učenje o novim kulturama. To znanje prenosi i na svoju djecu Lenija i Erica, isto kao i na učenike svoje engleske škole. Read more...

Slučajno smo se zaustavili na benzinskoj postaji gdje smo upali u priču sa čovjekom koji tamo radi. Oduševljen našim biciklima i planom za dalje, preporučio nam je jedno divno mjesto gdje bismo mogli kampirati večeras. “Kad dođete u El Chat, na benzinskoj postaji pitajte ljude, oni će vam objasniti točno.” U El Chatu su nam rekli “Samo ravno, još pola sata vožnje!” Vožnje automobilom, ili biciklom? :) Read more...

Danas baš razmišljam dok promatram oko sebe. Vozimo se vijugavim cestama gore dole. Skakućemo preko čupavih brdašaca koji izviru svugdje okolo kao gljive poslije kiše. Sa nizbrdice gledam onu uzbrdicu što je pred nama. Čini se prestrašna. I onaj mali pesimistični čovječuljak u mojoj glavi pomisli isto “Uf, tko će sad to odvozit...Ne mogu ja to...Grozno!“ Bicikl tjera dalje, vozimo se i odjednom ona strašna uzbrdica nestaje. Noge bez problema pedaliraju, idemo uzbrdo, ali nije uopće strašno! Read more...

Kad spavaš u muzeju, onda imaš i posebnu privilegiju da ujutro prvi kupiš karte i ideš u razgledavanje prije navale turista. Veselili smo se parku, i znali smo da imamo voziti još dva kilometra do njega, ali nismo ni u ludilu mislili da će cesta biti čak i gora od one jučer. Teksturom je bila vrlo slična, ali sa par jako strmih uspona. Isplatilo se. Piramide su zbilja fascinantne. Na jednu od njih smo se i popeli, i zbog pogleda na okolnu džunglu i lagune, možemo zaključiti da se zbilja isplatilo. Read more...